Što nisam ja, biće moja djeca…

    Nisam pobornik raznoraznih digitalnih, mobilnih aplikacija i društvenih mreža ukoliko se ne koriste isključivo u svrhe za koje su predviđene – dakle, druženje i komunikaciju s ljudima koje poznajete,  i naravno za reklamiranje koje na lak i brz način može doprinijeti širenju, razvoji ili promociji posla ili hobija kojim se bavite. Zahvaljujući upravo tim karakteristika i sama vodim ‘business pages’ na Facebooku i Instagramu ali ne mogu sebi pomoći a da se ne zaprepastim kada vidim ko se sve i na kakve načine oglašava i promoviše putem digitalnih medija.

Nakon sedmice dana u polu-izolaciji zbog krepalog (jbng americkog, neoriginalnog)punjača i ne izvršavanja pristiglih poslova, jer laptop ne razumije umili, preklinjući glas i očaj zbog sjedenja i buljenja u plafon, već traži struju da bi radio, otvaram jutros ‚News feed‘ iiiiii ŠOK! Preko pola ekrana reklama za ultra-mega-giga-fensi-šmensi butik sa najjeftinijom ponudom iz nove kolekcije i povrh toga još i dodatnim popustom na kupljena tri predmeta ili više. VAU! Na uvodnim slikama Coco Chanel i manekenka  obučena u nešto nalik zavjesi (nisam 100% sigurna, ali ličilo mi je na prvi pogled). U reklamiranom albumu grozota koju komentarišu i obožavaju hiljade ljudi u stilu odavanja počasti samom Zevsu. Ispravka, molim, hiljade žena. Čekam da se prikažu sve slike jer nisam sigurna da li ja pogrešno vidim ili tih par hiljada ljudi koji su pritiskali palac gore nema oči!

 

Ne. Ja vidim dobro. (Nažalost, ako smijem prokomentarisati!) Gledam i dalje. Ali odbijam vjerovati. Stotine slika žena i djevojčica u raznoraznim šarenim haljinicama i sukinjicama i majicama. Istim. Identičnim. Istovijetnim. Jednakim. Ono kao jednojajčni-blizanci-duplikatima. Zašto? Zašto dovraga?! Kada nam je postalo normalno da istu odjeću nose djevojčice od 5 i odrasle žene od 40 i djevojke od 25? Kada nam je postalo normalno da se ta odjeća proizvodi u jednoj veličini i od rastezljivog pamuka? Kada nam je postalo normalno da to prodajemo? Kada nam je postalo normalno da je prihvatljivo oblačiti i hvaliti se time na javim mjestima? Kada je postalo u redu da haljine za plažu i spavanje nosimo na posao, svadbu, javne događaje? Kada je postalo normalno da pripijene, izazovne haljine, pretjerano iznad koljena oblačimo maloljetnim curicama? I najgore od svega, kada i zbog čega nam je postalo normalno da na to ne reagujemo zgražavanjem, osudom i skretanjem pažnje na njihovu neprikladnost i pogrešnost?

Na pamet mi dolazi incident od prije par godina. Sami početak juna mjeseca. Paklene vrućine od ranog jutra. Na prvi čas ulazi djevojčica, prvi razred, dakle 13-14 godina, u tigrastim, pamučnim helankama, izderanim duž cijelih nogavica (da se izrazim precizno – gole guzice) i jednostavnoj, opet pamučoj majici na bretele. Kasni 12 minuta. Zamolim je da se vrati kući i umjesto u pidžamu obuče u nešto pristojno i prikladno vaspitno-obrazovnoj ustanovi u koju je došla. Nakon nećkanja, žalbi, molbi i ostalih peripetija, ipak odlazi i na vrijeme se vraća, ali nevoljko. Ali ne lezi vraže! Dva sata kasnije, uz viku i pompu na vrata mi ulazi njena majka. Leopardaste, pamučne helanke izderane duž cijelih nogavica i providna,  pamučna majici bez rukava. Kako da se izrazim? Šta da kažem? Kako da izgovorim bilo šta? Kako da objasnim djevojci (jer to je po broju godina) da žena njenih godina (jer smo generacija, a ona je i udata i ima djecu) ne može i ne smije u jednu vaspitno-obrazovnu ustanovu (koju je napustila da bi rodila svoju ranije pomenutu djevojčicu) doći polu-gola, spremna za odlazak na spavanje, plažu ili ples oko šipke jer me njena odijevna kombinacija ni na šta kulturnije ne podsjeća!? Kako da joj objasim da isto nije prikladno ni za njeno četrnestogodišnje, žensko dijete jer se ono očigledno ugleda na nju?

Ne mogu ja to njoj da objasnim kad ona sam ne vidi dalje od sopstvenog nosa. Ne mogu ja to njoj da objasnim kad ona ne shvata da iako smo generacija ovdje treba da me persira. Ne mogu ja to njoj da objasnim jer mi nismo iste, a ona bi sve dala da njeno dijete bude isto ona. Ona bi dala sve samo da neko kaže da su one identične. Njen životni cilj i san je da su joj djeca identična, da neko to primjećuje, upire prstom u to i insistira na tome. To je sve što i druge poput nje imaju. Da imaju djecu i da im djeca ne liče na oca nego na njih. To je sve za šta znaju i za šta žive. Za bolje i više ne znaju i nisu.

Onda tako u tom bezdanu beskonačnog kruga opet mislim nešto. Vidimo li mi zaista isto? Ili vidimo različite stvari? Možda meni to bode u oči, a nekome drugome je sasvim normalno? Jbt zar je moguće da je OVO normalna pojava?! Gdje sam ja? Gdje ide ovaj svijet? Želim u neki drugi. Molim vas. Recite mi da sam sanjala. Pa me probudite kad nešto drugo bude prirodno i normalno u odnosu majka-kćerka i odgoj-kultura-vaspitanje. Ne želim ovo. Slike. Ramove. U kojima su iste. U koje se uklapaju. Iz kojih ne odskaču. Najbolja sam verzija sebe kada se nigdje ne uklapam.

 

  •  © Images used in this post are not mine. Taken over from publicly published images available at Google.ba.

European Youth Award? Find out what it is :)

Do you have ideas, projects, innovative motifs?

Do you already work on them or wish to start in the near future?

Read on, because there is an association in Austria just looking for people like you!

 

The European Youth Award (EYA) is a pan-European contest that aims to motivate young people, social entrepreneurs, and start-ups to produce digital projects with an impact on society.  Also, this NGO organization organizes annual events like (EYA Festival) which combine knowledge, innovation, networking, inspiration, and motivation in order to support youth in creating mobile and Internet solutions for greater use, learning, and progress. The Festival takes place in Graz at the end of November/ beginning December. Further on, social innovation Hackathons happen under their supervision and all events are open to the public.

On an everyday basis, EYA functions as an independent, non-profitable organization run by the International Center for New Media, and is based in Salzburg, Austria.

Read more here!

Follow them on facebook

Writers wanted!

Have you always been interested in writing?

Do you love traveling, experiencing new things and places and sharing it with friends?

Yes?!

Then this is just the place and job for you 🙂

Writers.Agency is a renown association helping writers and bloggers to set a good-quality, personal blog and write the content of their own as well as WA related. You can choose among numerous job offers, but the Travelicous World one is the one that struck m attention at first sight.

Take look at the linked article below and see if writing about trips, places, and everything worth seeing is the right thing for you too!

Travelicious instructions